Minimalna plaća 2024.: Godišnji pregled

Minimalne plaće štite radnike od neopravdano niskih plaća i osiguravaju jednake uvjete za poduzeća. Minimalne plaće utvrđene su u svim državama članicama EU-a i Norveškoj, iako u različitim oblicima. Od 27 država članica 22 imaju zakonsku minimalnu plaću, pri čemu jedna (ili ponekad više) stopa određuje donju granicu osnovne plaće. Osim toga, kolektivnim ugovorima dodatno se reguliraju plaće i obično određuju stope iznad zakonske minimalne plaće. U preostalih pet država članica i Norveškoj minimalne plaće utvrđene su u kolektivnim ugovorima na razini sektora, čime je obuhvaćena većina radnika u tim zemljama. Ovaj godišnji pregled za 2024. sadrži najnovije informacije o promjenama minimalnih plaća, opisuje se kako su stope određene i koji su kriteriji upotrijebljeni u njihovoj prilagodbi te se prikazuje utjecaj politike na razini EU-a na određivanje minimalne plaće.

Kontekst politike

Nacionalne vlade i, ovisno o nacionalnim tradicijama i praksama, socijalni partneri i dalje su ključni subjekti kojima je povjereno reguliranje plaća i naknada. Direktivom EU-a o minimalnoj plaći, koja je donesena u listopadu 2022., nastoji se poboljšati životni standard s ciljem postizanja uzlazne konvergencije i smanjenja siromaštva unatoč zaposlenju, nejednakosti plaća i razlike u plaćama među spolovima. Cilj joj je uspostaviti okvir za utvrđivanje odgovarajućih razina minimalne plaće i osigurati zaštitu radnika kroz minimalnu plaću, u okviru kojeg nacionalni dionici zadržavaju svoje pravo u odabiru modaliteta određivanja i provedbe plaća, kao i u utvrđivanju razina minimalne plaće. Države članice moraju prenijeti direktivu u nacionalno pravo do studenoga 2024., a u vrijeme izrade nacrta u mnogim su zemljama procijenjene i pripremljene potrebne zakonodavne promjene i druge mjere.

Glavni zaključci

• Zakonske stope minimalne plaće za 2024. znatno su povećane i, ovisno o mjeri koja se primjenjivala za izračun inflacije, to je dovelo do realnog povećanja minimalnih plaća u većini zemalja. Stoga su gubitci kupovne moći koje su radnici s minimalnom plaćom pretrpjeli u razdoblju od 2021. do 2023. u mnogim zemljama neutralizirani jer su se minimalne plaće u realnim vrijednostima od 2020. do 2024. povećale u gotovo svim zemljama.
   
• U zemljama bez zakonske minimalne plaće zabilježen je manji broj slučajeva stvarnog povećanja u posljednjim krugovima pregovora (na uzorku slabo plaćenih radnih mjesta). Također nije otklonjen gubitak kupovne moći iz vremena od početka pandemije bolesti COVID-19.
   
• Od svih osoba koje primaju minimalnu plaću 23 % izjavilo je da im je 2022. bilo teško financirati osnovne životne potrebe u prosjeku u svim državama članicama EU-a, što je za 10 postotnih bodova više nego kod drugih radnika. Nadalje, 10 % radnika s minimalnom plaćom u EU-u izjavilo je da ima poteškoće s plaćanjem troškova grijanja u svojim domovima (u usporedbi sa 6 % drugih radnika). Razlike među zemljama vidljive su, pri čemu su radnici s minimalnom plaćom u Grčkoj, njih 80 %, na vrhu popisa radnika kojima je teško financirati osnovne životne potrebe.
   
• Osobe koje primaju minimalnu plaću relativno su raspoređene u odnosu na ukupnu raspodjelu raspoloživog dohotka kućanstava: oko dvije trećine radnika s minimalnom plaćom živi u kućanstvima koja pripadaju srednjem do nižem dijelu raspodjele dohotka, ali su nedovoljno zastupljeni među najsiromašnijim kućanstvima u decilu donjeg dohotka.
   
• Pokušaj utvrđivanja primjerenosti minimalnih plaća moguć je uzimanjem u obzir financijskog pritiska koji su 2022. osjetile osobe s minimalnom plaćom u kućanstvima s jednim članom. Vjerojatnije je da će se osobe koje primaju minimalnu plaću suočiti s poteškoćama financiranja osnovnih životnih potreba u odnosu na osobe koje primaju bolju plaću u gotovo svim zemljama: 28 % njih suočava se s takvim poteškoćama u usporedbi s prosječno 14 % u svim zemljama. Razmjer takvih poteškoća uvelike se razlikuje među zemljama i čini se da je usko povezan s općom razinom gospodarskog razvoja (obuhvaćenim prosječnim razinama dohotka).
   
• Nastavlja se povezivanje minimalnih plaća s određenim postotcima prosječnih ili srednjih plaća, kako je predloženo u Direktivi, a sve veći broj zemalja usvaja tu praksu.
   
• Upotreba takvih referentnih vrijednosti zasigurno je odigrala ulogu u značajnim povećanjima zabilježenima 2024. Međutim, iako se takvi procesi strukturnog pojačanja trenutačno provode u nekoliko zemalja, tijekom 2023. manje se pozornosti pridavalo drugim kriterijima pri utvrđivanju stopa za 2024. Konkretno, razmatranja o tome jesu li stope u apsolutnom smislu primjerene za dostojan životni standard nisu bila raširena.
   
• Stope inflacije bile su najčešće razmatrani kriterij za utvrđivanje zakonskih stopa minimalne plaće za 2024. koje su se primjenjivale u 14 zemalja, nakon čega je slijedio širok raspon kriterija specifičnih za zemlju u ukupno 10 zemalja, dok je u osam država članica s nacionalnom minimalnom plaćom uveden neki oblik ciljnih vrijednosti za stope u odnosu na plaće. Rjeđe su razmatrani drugi oblici razine plaća ili kriterija povezanih s razvojem: razvoj bruto domaćeg proizvoda i nezaposlenost (šest zemalja u svakom pojedinom slučaju), razine produktivnosti rada i/ili kretanja (pet zemalja) i zaposlenost (4 zemlje).

Smjernice politike

• Iako sve veći broj država članica povećava minimalnu plaću u odnosu na prosječne ili srednje plaće, čime se doprinosi „pravednosti”, važno je dodatno razmotriti i analizirati osiguravaju li takve mjere „dostojan životni standard” kao dodatnu dimenziju u procjeni primjerenosti.
   
• Tehničke pojedinosti povećanja minimalnih plaća na određeni postotak prosječnih ili srednjih plaća relativno su jasne, što takvo povećanje čini pragmatičnim prvim korakom u smislu povećanja minimalne plaće i doprinosa pravednosti. Analiza i osiguranje njihove primjerenosti, uzimajući u obzir i apsolutne troškove života u državi članici, na temelju, primjerice, tipične potrošačke košarice osoba s niskim primanjima i dugoročnih kretanja produktivnosti rada, složenije je. Nacionalna tijela za određivanje plaća, uključujući vlade, socijalne partnere i stručne odbore, mogu raspravljati o najprikladnijem pristupu u okolnostima svojih zemalja u pogledu toga što se može smatrati primjerenim i kako ga postići.