Samozapošljavanje u EU-u: kvaliteta radnih mjesta i kretanja u području socijalne zaštite

Pandemija bolesti COVID-19 dala je novi poticaj raspravi o pristupu samozaposlenih osoba socijalnoj zaštiti jer je istaknula nedostatke u formalnom osiguranju i djelotvornom obuhvatu kao i o primjerenosti socijalne zaštite. Tijekom 2021. postojali su nedostaci u formalnom osiguranju za barem jednu skupinu samozaposlenih osoba u barem jednoj grani socijalne zaštite u 19 država članica. Najčešći su nedostaci u naknadama za nezaposlenost (16,8 milijuna osoba, ili više od polovice od otprilike 28 milijuna samozaposlenih osoba u EU-u, nije pokriveno), nakon čega slijede naknade za bolovanja (5,3 milijuna osoba nije pokriveno) i naknade povezane s nesrećama na radu i profesionalnim bolestima (4,2 milijuna osoba nije pokriveno).

Nedostatak pokrivenosti socijalnim osiguranjem pridonio je tome da su tijekom pandemije samozaposlene osobe češće imale financijske poteškoće od zaposlenih osoba. Do toga je došlo unatoč dosad nezabilježenim intervencijama vlada u obliku pružanja potpore prihodima i povećanog pristupa socijalnoj zaštiti, među ostalim i samozaposlenim osobama. To je bilo potrebno zbog toga što samozaposlene osobe nisu bile (ili nisu bile dovoljno) pokrivene sustavima doprinosa. Mnoge od tih inicijativa bile su privremene, ali ipak su poslužile za ponovno pokretanje rasprave o opsegu pokrivenosti samozaposlenih osoba socijalnom zaštitom. Ta je rasprava već dobila zamah prije pandemije, uglavnom zbog pojave oblika samozapošljavanja koji dijele značajke s nesamostalnim zaposlenjem, posebno u ekonomiji platformi, ali i zbog učestalijih promjena u statusu te zbog toga što kombinacija zapošljavanja i samozapošljavanja postaje sve češća.

Iako većina samozaposlenih osoba ima dobre radne uvjete, samostalnost i dobar potencijal za zaradu, rasprava o politikama sve je više usmjerena na najranjivije, a posebno na lažno samozapošljavanje osoba.

Kontekst politike

Kako bi se otklonili nedostaci u socijalnoj zaštiti, Vijeće Europske unije donijelo je 2019. preporuku o pristupu radnika i samozaposlenih osoba socijalnoj zaštiti. Važan je i prijedlog direktive Europske komisije iz prosinca 2021. o poboljšanju radnih uvjeta za rad putem platforme, jer se njime nastoji pojasniti položaj u zaposlenju radnika koji rade putem platforme utvrđivanjem pravnih kriterija za razlikovanje između statusa zaposlenih i samozaposlenih osoba. Nadalje, 2022. donesene su smjernice kojima se pojašnjava primjena prava EU-a u području tržišnog natjecanja na kolektivno pregovaranje koje provode samozaposlene osobe bez zaposlenika.

Glavni zaključci

· Udio samozaposlenih osoba u EU-u nije se povećao od početka 21. stoljeća, a između 2010. i 2022. smanjio se s 15,4 % na 13,7 %. To je smanjenje prije svega potaknuto padom samozaposlenosti među muškarcima i neravnotežom između izlaska s tržišta rada među starijim samozaposlenim osobama i stvaranja nove samozaposlenosti.

· Podatci iz Europskog telefonskog istraživanja o radnim uvjetima (EWCTS) iz 2021. pokazuju da je tijekom pandemije 18 % samozaposlenih osoba sa zaposlenicima i 13 % samozaposlenih osoba bez zaposlenika imalo više od jednog posla.

· U 2021. 9 % samozaposlenih osoba bez zaposlenika ovisilo je o samo nekoliko klijenata, imalo je malo ili nimalo samostalnosti u pogledu vođenja svojeg poslovanja te bi se stoga te osobe mogle smatrati ekonomski ovisnima. Kod samozaposlenih žena bez zaposlenika postojala je dvostruko veća vjerojatnost da budu ekonomski ovisne u odnosu na svoje muške kolege.

· Podatci iz EWCTS-a potvrđuju da je manje vjerojatno da će ovisne samozaposlene osobe imati samostalnost u pogledu toga kako i kada obavljaju svoj posao. U tom su pogledu u sličnoj situaciji kao i zaposlenici. To je skupina radnika za koju je najmanje vjerojatno da će proći osposobljavanje na tom radnom mjestu, najmanje vjerojatno da će smatrati da njihov posao nudi dobre izglede za razvoj karijere i za koju je najvjerojatnije da će biti na zahtjevnim radnim mjestima (radnim mjestima s većim zahtjevima nego resursima).

· Podatci iz EWCTS-a pokazuju da je kod ekonomski ovisnih samozaposlenih osoba postojala dvostruko veća vjerojatnost da će navesti da imaju poteškoća sa spajanjem kraja s krajem u odnosu na zaposlenike. Takve razlike djelomično proizlaze iz visokog udjela samozaposlenosti u sektorima na koje je pandemija najviše utjecala. Međutim, proizlaze i iz razlika u pokrivenosti socijalnom zaštitom i mjera pomoći u slučaju pandemije, čak i ako je udio samozaposlenih osoba koje imaju koristi od takvih mjera pomoći visok, s obzirom na to da su bile prekomjerno zastupljene u teško pogođenim sektorima.

· Uvođenje zaštite prihoda i širenje pristupa samozaposlenih osoba socijalnoj zaštiti bila su obilježja odgovora vlada na pandemiju. Međutim, u većini slučajeva kriteriji prihvatljivosti bili su restriktivniji, a razine potpore niže od onih za zaposlenike. Mjere potpore prihodima za samozaposlene osobe općenito su uvedene kasnije i postupno su ukinute ranije od onih uvedenih za zaposlenike. Stoga je bilo vjerojatnije da će se samozaposlene osobe oslanjati na osobnu imovinu, članove obitelji ili socijalnu pomoć.

· Prema podatcima Europskog socijalnog istraživanja financijska nesigurnost pridonijela je smanjenju zadovoljstva životom među samozaposlenim osobama (a posebno samozaposlenim osobama bez zaposlenika) u odnosu na zaposlenike, što je u suprotnosti sa situacijom iz razdoblja izvan pandemije. Nadalje, mentalno zdravlje više se pogoršalo među samozaposlenim osobama.

· Kad je riječ o zdravlju i dobrobiti, ekonomski ovisne samozaposlene osobe bile su u najnepovoljnijem položaju među samozaposlenim osobama. Postigle su natprosječan rezultat u najmanje šest kategorija zdravstvenih problema, posebice za iscrpljenost i rizik od depresije. Ekonomski ovisne samozaposlene žene bez zaposlenika bile su posebno teško pogođene.

· Kad je riječ o samozaposlenim osobama, u 11 država članica ne postoji formalna (obvezna) pokrivenost osiguranjem u slučaju nezaposlenosti, u pet država članica u slučaju bolesti, a u 14 država članica u slučaju nesreća na radu. Djelotvoran obuhvat je malen je jer mnoge samozaposlene osobe imaju male ili povremene prihode te stoga ne ispunjavaju uvjete za naknade; ako ih ispunjavaju, naknade su često neprimjerene zbog niskih doprinosa.

· Iskustvo s pandemijom pomoglo je da se uključivanje više samozaposlenih osoba u sustave socijalne zaštite uvrsti u program politike. U posljednjih šest godina devet zemalja proširilo je obuhvat određenih naknada na samozaposlene osobe (njihovu širu skupinu), a još šest zemalja planira uvesti takve mjere.

· Pristup socijalnoj zaštiti poboljšan je i promjenama kriterija koji se primjenjuju za utvrđivanje statusa samozaposlenosti. U nekim se zemljama kategorija „trećeg radnika” sada primjenjuje na one osobe koje su u položaju između zaposlenosti i samozaposlenosti. U drugim su zemljama zbog promjena u zakonodavstvu i sudskoj praksi izmijenjeni kriteriji za razlikovanje statusa zaposlenosti od statusa samozaposlenosti, često u kontekstu rada putem platforme.

Smjernice politike

· Neki oblici samozaposlenosti obilježeni su malim i povremenim prihodima te velikom financijskom nesigurnošću, često u kombinaciji s lošim radnim uvjetima i izgledima. Za te je radnike potrebna odgovarajuća sigurnosna mreža koja ublažava rizike povezane sa samozapošljavanjem. To može zahtijevati uvođenje snažnog i održivog sustava (djelomično) utemeljenog na doprinosima koji prepoznaje specifičnu prirodu samozapošljavanja.

· Granice između samozaposlenosti i zaposlenosti postaju sve nejasnije. Mnoge samozaposlene osobe, posebno one koje ovise o jednom ili ograničenom broju klijenata i čija je samostalnost i sposobnost određivanja cijena ograničena, nalaze se u situaciji koja je slična zaposlenosti. Taj trend, ojačan porastom rada putem platforme, znači da je potrebno pojasniti kriterije za određivanje položaja u zaposlenju. Mogućnosti zlouporabe statusa samozaposlene osobe moraju se ukloniti rješavanjem problema lažnog samozapošljavanja.

· Države članice već su počele proširivati pristup samozaposlenih osoba socijalnoj zaštiti. Međutim, i dalje postoje razlike između skupina samozaposlenih osoba te između samozaposlenih osoba i zaposlenika. To bi trebalo riješiti kako bi se osiguralo formalno osiguranje, ali i djelotvoran i primjeren obuhvat, istodobno izbjegavajući odvraćanje od stvaranja kvalitetne samozaposlenosti. Veća transparentnost i pojednostavnjenje također bi mogli povećati stope prihvaćanja.

· Potrebno je izvući pouke iz iskustva stečenog tijekom pandemije kako bi se poboljšali sustavi socijalne zaštite i planirale sve buduće izvanredne mjere potpore prihodima. To obuhvaća važnost odgovarajućih kriterija prihvatljivosti, uklanjanja uskih grla u raspodjeli sredstava, rane provedbe mjera potpore te dovoljne razine podizanja svijesti i transparentnosti.